Filip Bubalo: Silba – OFF the record

6.5. 2017

Na jednom od najudaljenijih otoka zadarskog arhipelaga – otoku Silbi, pretprošlog vikenda, unatoč obilnim naletima južine i prekinutim brodskim linijama diljem Jadrana, bilo je više nalik sredini sezone po događanjima, nego li mršavoj predsezoni koja je na ovom otoku više zima u svibnju, nego li bilo šta drugo. Zahvaljujući projektu SOS Silba Off Season 2017 organiziranom od strane S.E.A. Silba Enviroment Art umjetničko – ekološke platforme pod vodstvom Natashe Kadin i radionici jednostavnog al moćnog imena MOCIR-KAPAR#2, moglo se čistiti plaže, pogledati izložba od recikliranog smeća, ali i graditi mocire i naučiti saditi kapare. Pametnome dosta.

Uz sudjelovanje volontera Dragodida i stručnjaka za kapare g. Ratka Kovačevića, autora jedine knjige posvećene toj nevjerojatnoj biljci, a s punom podrškom Mjesnog odbora i lokalnih zaljubljenika u svoj škoj, potrebno je napomenuti i neočekivanu silu koja se iznenadila pojavila i možda riješi problem smeća na plažama, u vidu mladih Nizozemaca iz organizacije By the Ocean we Unite, koja je odlučila na Silbi provesti petogodišnji projekt, ne bi li ovaj otok učinila održivim. Naime, organizacija je koja okuplja stručnjake različitih profila čija je misija, jedreći po svijetu promovirati čišće oceane, odnosno istraživanjem i podizanjem svijesti spriječiti onečišćavanje mora i oceana plastikom. Mladi su stručni, puni entuzijazma, tko ih ne bi poželio makar i u predsezoni natopljenoj vlažnom južinom?

Natasha i Luna na putu kroz mocire

Ratko Kovačević

By the Ocean we Unite

Prvi dan bio je rezerviran za predavanja o kaparima, njihovoj sadnji i uzgajanju, što je izazvalo oduševljenje kod silbenskih gospoja kojima to do Kovačevićevog izlaganja nikada nije pošlo za rukom, pa se tražio „savjet više“ upravo o sadnji. Drago nam je da je g. Ratko uspio doći ovaj put i upotpuniti priču koju smo započeli na jesen postavljanjem prvih „žilovoda“ u mocire. Kroz predavanje smo saznali nešto više o kaparu kao biljci općenito te posebice u suživotu sa arhitekturom, tako da je naše izlaganje o radu udruge i suhozidnoj gradnji i građevinama tako dobilo dodatni smisao.

Među mnogobrojnom domaćom publikom smjestila i ekipa By the Ocean we Unite. Nije to bilo samo prvo upoznavanje Nizozemaca (inače poznati po brdima i kamenu)sa tradicijskim tehnikama zidanja, već prava kampanjanavlakuša, jer su na sutrašnjoj gradionici upravo oni trebali biti glavnina radne snage, s obzirom na škojarski deficit u radno sposobnoj mladeži.

Ratko Kovačević i silbenski arhitekt Sven raspravljaju o budućoj poziciji “kapareta”

Iako je Silba premrežena putevima i suhozidnim ogradama u kojoj su nekada rasli vinogradi, ne baš veliki i poznati, no kamena i to velikog i nepravilnog bilo je napretek, pa su i mocire građene tako da se vanjsko lice gradilo i do 2 metra visine dok su zadnja dva reda ziđana unjulo. Lice prema ogradi zapravo je više nasuta gomila nego izgrađeno lice mocire. Među “šumskim” mocirima odnosno putevima obraslih crnikom, izdvaja se jedna mocira po pričanjima lokalnih, navodno zavjetni zid/ograda koju je izgradio neki stari silbenjanski mornar, kapetan po povratku s duge plovidbe!? Da se stvarno potrudio, a onda i ispunio zavjet sa mora, itekako je očito po nekoliko desetaka metara dugom suhozidu nevjerojatne ravnine i postojanosti.

Zavjetni zid

Danas su te ograde u velikom slučaju napuštene sa pokojom ovcom, no prostor jedinog mjesta/urbaniteta na otoku uglavnom je sačuvan od (većih) devastacija. Zanimljivo je i svjedočanstvo starijih mještana koji kažu da je ovdašnji kamen ”trul” te da su Silbenjani za gradnju svojih kuća uvozili kamen s Premude, a da se krčilo i sadilo koliko se moglo, potvrdio nam je i “cjenik“ kojeg smo slučajno pronašli u knjižici Petra Starešine: “Kolonat na Silbi“, gdje se točno navode cijene pri krčenju zemlje, gradnji mocira i sadnji vinograda, kao i ostale vrijedne informacije o ekonomiji Silbe.

                  “Kolonat na Silbi“

S obzirom da je lokalnih bilo minimalno, uz prisustvo Mjesnog odbora, Hrvoje Čižmeka iz Društva istraživača mora 20.000 milja i Matije Drakulića iz udruge Duboko plavetnilo, trebalo je „dokapitalizirati“ nizozemski entuzijazam, pa se za mjesto radionice odabrao urušeni ulaz u jednu ogradu, odnosno put kojim bi se ubuduće mogli i kretati traktori u cilju čišćenja ograda. Uz nekoliko jednostavnih uputa, gosti su se vrlo brzo pokazali kao veoma dovitljivi u nadomještanju iskustava rada s kamenom sa ”protestantskom“ etikom, a zapravo optimizmom, te u par sati uzidali sasvim solidan ulaz.

Ulaz desno prije akcije i nakon akcije

Ulaz lijevo prije i poslije akcije

Kako su Silbu odabrali kao mjesto svoje “petoljetke“ koji bi nastojali učiniti održivim, njihov glavni cilj je ipak o(ne)čišćenje mora i obala, pa su itekako zadovoljni učinjenim, otišli prema plažama kako bi napravili sondiranje obala Silbe, dok je ostatak nas dovršio i drugi kraj ulaza. Svi zadovoljni, trebali su biti i siti, pa se dan i nije nikako drugačije mogao završiti negoribljom gradeladom za koju su se domaćini svojski potrudili, a gosti bezrezervno zahvalili u vidu praznih pjata.

Zdravica

Dok su ekologija i umjetnost, teme koje se na Silbi možda više nego igdje na Jadranu isprepliću – pogotovo akcijama platforme S.E.A. – ipak se drugog dana sve to stopilo u jedan funkcionalno-održivi land art koji će poslužiti za sadnju kapara. Naime, u nedostatku radne snage, a s nešto viška vremena i uz postojane nalete južine te neke primjere sadnje iz knjige Ratka Kovačevića, odlučili smo modificirati i napraviti svoj artozid odnosno piramidalni pitar brendiranim kao – kapareta! Od gomile kamena uobličili smo eksperimentalnu piramidu s vertikalnim otvorom za sadnicu, a pokaže li se za osjetljivu kaparu to kao uspješna kombinacija, zadovoljna vlasnica poželjet će zasigurno još kapareta i eto još jednog silbenjanskog izvoznog eko brenda.

Početak gradnje kaparete

     “Kapareta” skoro gotova

  Završena “kapareta”

Inače Silbom u arhitektonskom smislu dominiraju tzv.“kapetanske kuće“, velike rezidencijalne vile ukrašenih fasada, omeđene uglavnom velikim okućnicama, a nađe se tu i povijesnih građevina poput ilirskih gradina, rimskih sarkofaga ispod mora, kaštela, poznate torete koja je nedavno obnovljena naporima lokalnih zaljubljenika, no baš se zbog građevine nađe nešto i za pokudu.

Obzidana lokva Draga Kaštel

                      Toreta

Toponim (ironije li) zvan Drage, uvala u kojoj je smještena u mortu obzidana lokva s boćatom vodom, a gdje se još uvijek ptice močvarice daju vidjeti, dosta je devastirana i sa svih strana okupirana građevinskim otpadom. Ima ga gomila, no podosta se toga da reciklirati (upcycling) metodom, upotrebe otpada u neke druge svrhe, poput cigle u pigment za vapneni mort, ili željeza za izradu tradicionalnih alata, itd..Uz nekoliko akcija kao što je ova S.O.S. samo jedne osobe – Natashe inače došljakinje na Silbu, nije uopće teško zamislit odmorište za ptice ma i za ljude ako treba, kakvu stazu s lokalnim legendama (ima i Silba svog vampira?!), čistu plažu, a svo smeće, očišćeno i reciklirano u recimo umjetnost kakvu radi Nikola Vincelj Jinks, a čija je izložba u prostorijama mjesnog odborapod nazivom GEA – Garbage Epic Art, nastala nakon čišćenja silbenskih plaža prošlih godina.

Zato svi na Silbu, bilo u pred ili post sezoni, kada ovim otokom vladaju ekologija i umjetnost, a naznaka za pomake ima u svakom smjeru u kojem se pogleda, pogotovo prema jugu :)