KAD ARBUNI ZAGRIZU

11.6. 2020

― piše: Danilo Šerbedžija
― ilustrirala: Sara Šimunac Vukušić

 

Odlazak na ribe za mene od malih nogu predstavlja poseban događaj.  Jedno od mojih najranijih sjećanja sa Silbe vezana je uz ribolov. Sjedim stisnut ispod pramca barke. Pada kiša, valovi, a moj otac i Pave voze polako barku prema luci. Vraćamo se s ribolova. Pun sić arbuna i drugih, meni tada nepoznatih riba. Takvih ribolova kasnije je bilo mnogo. Damir, Pave, Marija, Jakša i ponekad ja -kad bi me primili na brod. Sjećam se, jednom me Marija, najbolja ribarica među kiparicama usred ljeta povela na lignje. Ulovili smo 13 liganja u danu kad nitko ništa nije ulovio. Osjećao sam se jako važno. Imao sam 12 godina i bio sam ravnopravni partner na barci!  Naravno, sve to su bili kraći ribolovni izleti. Oni "pravi" nisu bili za djecu.  U pet ujutro bi Damir i Rade (to je ipak bio udarni tandem)  kretali na ribe i vraćali se pjevajući, punih sićeva ribe te praznih boca. Ulov bi odmah završavao kod Damira na gradelama gdje bi zadivljeno slušao priče o neulovljenim kapitalcima koji su eto baš danas odlučili odgristi udicu ili se pred brodom otrgnuti s nje i nestati u dubini. Odrastajući u takvom okruženju nije me nimalo iznenadila moja nedavno probuđena strast za ribolovom. Vjerojatno zadnjih nekoliko godina pokušavam nadoknaditi godine kad je bilo važnije nakon izlaska dočekati zoru jedući vrući kruh i gledajući kako sunce izvire iz Velebita. Budući da je moja barka godinama zakopana u Marijinom dvorištu, moj ribolov ovisi o njenom bratu Jakši. Na moju sreću Jakša me često zove na ribe. Dan prije provjerimo prognozu za sutra, ujutro se nađemo kod mocire i provjerimo situaciju zadnji put i ako je sve po planu, krećemo prema poštama. Naravno pošte se ne otkrivaju. Smijem samo reći da je jedina nedoumica da li idemo na sigurno ili u avanturu. Ako idemo na sigurno znamo da ćemo se vratiti s hrpom arbuna i da ćemo biti praćeni Marijinim komentarom kako smo te ribe trebali ostaviti da narastu. Alternativa je nesigurna, ali zna uroditi lijepim kapitalcima. Meni nije bitno pa odluku prepuštam Jakši.

Ono nezamjenjivo i dragocjeno je doživljaj ranog jutra na pučini. Oko tebe more, tišina, sunce izlazi iz Velebita, Jakša priča o svojoj nogometnoj karijeri ili o stvarima koje ga nerviraju, a ja šutim, uživam i s najlonom preko prsta osjećam tu ribu dolje i čekam trenutak da je dignem. Možda najbolje taj osjećaj  opisuje događaj od prije tri godine. Kao i svaki put, sjedimo nas dvojica i vadimo arbune, svjesni da nam je ostalo još malo vremena do poziva zabrinutih žena i povratka na otok (ipak su tu godine i zabrinutost je apsolutno opravdana, ali tko će to u tom trenutku shvatiti) i u jednom trenu osjetim snažan ubod u vrat. Odmah mi kroz glavu prolazi jesam li možda alergičan na pčele... Ne znam je li bila pčela, osa, stršljen. Pomišljam na nedavno pročitan članak u kojemu je pisalo da se ako postoji alergija, mora reagirati u roku 20 minuta, inače je kasno. Razmišljam: do Silbe nam treba najmanje pola sata, dok dođem do doktora, kasno je.  S druge strane, arbuni se bacaju ko ludi, izvadili smo i tri lastavice (kokota) i sad da bez veze dižem paniku i prekidam uspješan ulov... Ma nema smisla! Odlučio sam pričekati tih 20 minuta iz članka i ništa ne govoriti Jakši. Smočio sam šešir, prošao svježim morem po vratu i gledao oko sebe. More je bilo mirno. Pored nas je, po sredini kanala,  prolazila neka crvena turistička polupodmornica (totalno bizarno), sunce je izašlo iza Velebita. Meni je kroz glavu prolazilo: prelijep je ovo trenutak da se išta loše dogodi. Nakon 20 minuta sam shvatio da je velika crvena oteklina na vratu jedina uspomena na ubod. Lovili smo još sat vremena, pričali o poznatim i nepoznatim ljudima, nogometu, susjedima i krenuli u dogovoreno vrijeme natrag.