VANJA KULJERIĆ: Tko voli knjigu, neka dođe!

25.5. 2020

― razgovarao: Bojan Krištofić

― slike: Vanja Kuljerić

 

Upuštajući se u urednički posao na drugom broju Crtica s otoka, razmišljao sam s kime bi među otočanima bilo najprikladnije napraviti kratak, ali zanimljiv razgovor, sa željom da ta osoba ima dobar "ulaz" u silbenske prilike, u svakodnevnicu većine stalnih stanovnika; a da pritom moj sugovornik/ica i živo sudjeluje u kulturi Silbe u užem smislu, primjerice ― u kulturi pisane riječi... Kako sam oduvijek bio revni čitatelj, a i sam pomalo pišem, s više strana mi je rečeno da bih trebao porazgovarati s Vanjom Kuljerić, gospođom koja je postala sinonim za malu ali važnu silbensku knjižnicu, sakupivši tamo najdulji volonterski staž. Tako je i bilo. Gospođa Vanja, inače glazbenica-pijanistica te izvanredna samouka slikarica, rado se odazvala pozivu. Ušašvi u prizemlje njene kuće u središtu mista, u dnevni boravak-radnu sobu, prvo što sam primijetio bila je hipnotička slika na zidu, koja prikazuje potpuno bijelo lice mlade žene na tamnoj podlozi, s bijelim očima i mekim crtama... Potkraj razgovora o bibliotekarstvu nisam se mogao suzdržati a da ne upitam gospođu Vanju tko je autor slike, a odgovor vjerojatno već pogađate... No, o tom potom', prvo malo o čitanju i knjigama! 

 

Kako je došlo do obnove silbenske knjižnice i na koji ste način vi u tome sudjelovali?

 

Priča je počela kada je mlađa generacija, u sastavu: Marija Kuljerić, Ana Lukin i Saša Predovan, ostvarila priliku da sastavi Mjesni odbor Silbe, pa su, nakon što su to prvo učinili, imali više lijepih akcija, a jedna od njih bila je ponovno pokretanje knjižnice. Konkretno, radi se o jednoj od prostorija u zgradi MO Silba, gdje se nalazilo nekoliko starih stalaža prikladnih za skladištenje knjiga. Ekipa se povezala s Gradskom knjižnicom Zadar, kako bi naša knjižnica mogla postati filijala njihove; nabavili su prve knjige preko GKZD-a i privatnih donacija ― i knjižnica je napokon bila svečano otvorena! Znate, nekoć je knjižnica već postojala... Kada je škola imala dvjesto djece, kada se na otoku zaista živjelo! Kako su ljudi odlazili s otoka, tako je i knjižnica nestala... Sada se pomalo događa povratak, ali to su individualne inicijative. Prva je u knjižnici volontirala Nina Stupičić, zatim Heni Lazarin ― one su se obje zadržale kraće vrijeme ― pa je došao red na mene, a poslije su se "okušale" Sara Lovrović i moja kćer Marija. Nakon što je Heni otišla, Mjesni odbor tada nikako nije mogao nikoga naći, pa sam se javila ja. I volontirala sam najduže, pune četiri godine!

 

Gradska knjižnica Zadar je svako-toliko silbenskoj knjižnici slala nove knjige, a zaredale su se i osobne donacije — ljudi su se javljali, da se riješe knjiga viška... Kod mnogo toga na otoku, pa tako i kod knjižnice, vrijedi moto "snađi se kako znaš i umiješ", s onim što imaš uza se. Zimi je uvijek bilo teže — osim što ima puno manje ljudi, u knjižnici nema ni grijanja... Snalazila sam se s jednom malom "pećicom", no kad bi zapuhala bura, znate i sami — gotovo je! Stoga se zimi logično smanjio broj dana i sati kada je knjižnica otvorena, a razlika je očita: ljeti je za radnih sati u jednom danu znalo doći i dvadesetero ljudi... Tada je raditi u knjižnici bilo pravo zadovoljstvo.

 

 

Radno vrijeme knjižnice sada je samo ponedjeljkom popodne ili...?

 

Nakon što sam ja zbog zdravstvenih razloga nažalost morala prestati volontirati, Gradska knjižnica Zadar uredila je sa studenticama i studentima komparativne književnosti ili bibliotekarstva, nisam sasvim sigurna, da putem svoje fakultetske prakse dolaze jednom tjedno volontirati u silbenskoj knjižnici. Dolaze ponedjeljkom, naravno, brodom, koji na otok stiže oko 15:40 h i ostaju do 17 i nešto, kada imaju trajekt natrag za Zadar... Pokazalo se da je to najbolji i zapravo, zasad jedini način. Ja sam zimi radila dvaput tjedno, a ljeti u početku tri, iako se to zbog broja ljudi i potražnje za knjigama znalo prometnuti i u svakodnevni rad, sat do dva dnevno, otprilike od 8 do 9 ili od 9 do 10 navečer, kada bi mrak počeo padati, a ljudi se zasitili plaža i kupanja...   

Kakve knjige ponajviše čine knjiški fond?

 

Svakakve, stvarno, sve kategorije... Od beletristike preko znanstvenih knjiga do praktičnih, stručnih, kakve vam mogu pomoći u kućanstvu — kuharica, priručnika, pomagala... Od svega pomalo. Uvijek je svatko mogao naći nešto za sebe, a kako su donacije s vremenom postale sve učestalije, našlo se, primjerice, i knjiga na stranim jezicima, itd. Ovdje sve funkcionira po sistemu: tko voli knjigu, neka dođe! Nema tu nikakvih ograničenja ili ne znam čega... Dapače, ako netko ne bi vratio knjigu, ja bih bila sretna kada bi ju htio zadržati! Ipak, po pravilima knjižnice knjiga se uvijek mora vratiti natrag.

Za kraj, koje bi bile vaše preporuke za čitanje otočanima i putnicima?

 

S literaturom vam je kao s kulinarstvom — spravili ste jelo prema krasnom receptu, i mislili ste da ćete time nekoga usrećiti, no međutim, njemu ili njoj se to jelo ne sviđa! Tako sam ja znala nekome preporučiti ovu ili onu knjigu, ali sam vidjela da nekako nemaju "filinga" za takvu literaturu. Netko voli ljubiće, netko krimiće, a netko političke sadržaje... Ubrzo shvatite kome što "leži", pa im u tim okvirima preporučujete knjige, pogotovo kada dođu nove, i malo-pomalo ih širite... Na koncu, svatko bira ono što mu paše.

 

Nakon što sam ugasio diktafon, a gospođa Vanja se pohvalila da je upravo ona autorica slike koja me zadivila, razgovor je nastavljen u sve srdačnijem tonu i ugodnijoj atmosferi, tako što smo prolazili kroz bogatu galeriju digitalnih reprodukcija autoričinog nemalog slikarskog opusa na njenom kompjuteru... Izlažući rijetko, ali radeći neprekidno u različitim tehnikama, Vanja Kuljerić stvorila je originalno i osebujno djelo, nadahnuto potrebom za pripovijedanjem koliko i najbolja literatura. Nije ni čudo što je takva likovna poezija nastala upravo na Silbi, jer svaki je otok, a posebno ovaj, zahvalno mjesto za neprestano pričanje priča, u kakvom god obliku dolazile.